Sven Copony: Prava životinja idu ruku pod ruku s ljudskim pravima

  • by

Intervju vodila: Franka Šimović

Životinje su doslovno od rođenja bile dio moga života, uvijek smo imali životinje doma, a od malih nogu sam ih spašavao i udomljavao. Odluku da idem u umjetničkom smjeru donio sam tek sa 17 godina. Prije toga bio sam sto posto uvjeren da ću studirati medicinu,veterinu ili biologiju.

Ali eto, život je imao druge planove. Kada gledam unatrag, kao dijete sam sâm odlučio da neću jesti životinje, upravo zbog toga što sam već tada razumio kontradikciju izjavljivanja da volim životinje i njihovog istovremenog konzumiranja. Moram napomenuti da u mojoj obitelji nema drugih vegana niti vegetarijanaca (majka je tek kasnije razmatrala vegetarijanstvo). Od devete do šesnaeste godine bio sam vegetarijanac, tad još nisam ni znao što je veganstvo. Odustao sam najviše zbog straha da moram jesti meso (tada još nisam imao internet ni znanja o nutricionizmu), a i zbog osjećaja nemoći da ionako ne mogu promijeniti svijet.

Prije devet godina, preko noći odlučio sam se za veganstvo. „Aktivist“ sam cijeli život, samo sam tek prije devet godina u potpunosti odbacio specizam. Znači fokus više nije samo na mačkama i psima, nego na pravima svih vrsta životinja.

Povezan sam s ARKTIK-om preko Vesne Mačković s kojom sam u aktivističkom i umjetničkom smislu već nekoliko puta prije surađivao. Video za “Neka jedu kolače!” koristio sam u aktivističkom smislu kako bih ukazao na glavni problem cijele epidemije i pandemije, o kojemu se rijetko govori, iako je znanstveni koncenzus već 20 godina jasan – uzrok skoro 80 posto svih zaraznih bolesti je eksploatacija životinja, a Covid-19 je tek početak ako to nastavimo ignorirati.

I dok pišem ove rečenice, pojavio se novi, mutirani oblik Covid virusa na farmi za uzgajanje kuna u Danskoj, koji može imati još gore posljedice. Također, istovremeno se pojavila nova svinjska gripa, te bakterije otporne na antibiotike.

Sve je to zbog profita i zbog toga što ne možemo pustiti ne-ljudske vrste na miru. Nikakve epidemiološke mjere neće to moći promijeniti, nego samo promjena u korijenu problema.

Autorica fotografije: Ana Opalić
Sven Copony i Vesna Mačković u performansu “Za tango je potrebno dvoje”, Pogon Jedinstvo, Zagreb, 2017.

Prava životinja idu ruku pod ruku s ljudskim pravama. Na primjer, prva organizacija koja se zauzela za prava djece proizašla je iz jedne udruge za zaštitu životinja.

Također, mislim da za sudjelovanje u takvim projektima novac ne bi trebao biti motivacija.

Kao što se pokazalo, način na koji ljudi tretiraju ne-ljudska bića reflektira se na našu kulturu i civilizaciju.

Istina je da je cijeli naš sustav izgrađen na iskorištavanju drugih, ali pogotovo životinja. Druga tehnološka revolucija mora se odvojiti od toga ako zaista žeilmo ostvariti napredak, budućnost i slobodu za našu vrstu. A to je ujedno sloboda i za druge vrste.

Upravo svjedočimo tome koliko je cijeli svijet krhak. Samo jedan virus koji je prešao sa životinje na ljude bio je dovoljan da zaustavi cijeli svijet, a nije još toliko fatalan koliko bi mogao biti iako mediji rade hype oko toga, naravno – bez spomena korijena problema. Moram vjerovati u vegansku budućnost koja se, na primjer, spominje u znanstveno-fantastičnim serijama poput Star Trek-a, iako statistika ukazuje na činjenicu da se nikada u povijesti čovječanstva životinje nije toliko iskorištavalo kao što ih se iskorištava danas. A eto, sad skupo plaćamo za to.

Kao što sam već spomenuo, aktivizam za prava životinja uvijek ide uz borbu za ljudska prava. I čovjek je prema definiciji Životinja. Dosta podupirem i udruge koje se bave problemima siromaštva, beskućnicima i pravima djece.

S obzirom na to da sam i nastavnik, smatram da je edukacija ključna, pa mi je velika želja da se u školskom kurikulumu jednog dana nađu i Prava životinja.

Osim toga, vjerujem da su umjetnost i aktivizam dobra fuzija, pa se nadam da će budući projekti sve više ići u tom smjeru. Neovisno o tome radi li se o plesu, filmu, likovnoj umjetnosti ili jednostavno direktnim akcijama.

Predstava “Homo Faber”, HNK, Zagreb, 2011.