Intervju vodila: Franka Šimović
Kao međunarodno priznata multimedijalna umjetnica, autorica i osnivačica umjetničke organizacije ARKTIK – Institut za budućnost, možeš li nam pobliže opisati svoju umjetničku viziju i načine na koji je ona povezana s veganstvom kao globalnim pokretom i tvojim osobnim izborom?
Moj umjetnički put, pa time i inspiracija i tematski fokusi, u potpunosti su orijentirani na progovaranje o temama koje smatram zapostavljenima uslijed enormne medijske zasićenosti. Veganstvo je tako jedna od tema koje smatram da su slabo, loše, a ponekad i pogrešno prikazane u umjetnosti i medijima. Podgrijavanje nazadnih ideja da pravo muško treba svoj dnevni komad životinjskog mesa ili da mliječna industrija ne ubija krave, kao i manipulacije terminom humanog ubijanja, za mene su nešto što treba ukloniti, ukinuti, obrisati.
Što te inspirira pri odabiru naziva za tvoje umjetničke projekte i izvedbe? Kako si se odlučila imenovati projekt “Neka jedu kolače!” i zašto kažeš da je “pijetao kukuriknuo”?
Uvijek pokušavam naslovom umjetničkog rada, neovisno radi li se o kazališnoj predstavi, koncertu, bilo kojoj vrsti projekta, izazvati reakciju u čitatelju ili gledatelju najave. Nekad naslov izaziva emotivnu reakciju, nekad neku drugu vrstu intrige. Projekt “Neka jedu kolače!” osmišljen u svojoj prvoj godini kao video projekt koji se događa u kuhinjama entuzijasta i umjetnika, a koji treba govoriti o izabranim globalnim temama, za mene je odmah stvorio asocijaciju na slavnu izreku i ime je nastalo gotovo instantno. Htjela sam tu dodatnu asocijaciju da dok ljudi rade pred svojom mobilnom kamerom nešto svakodnevno i obično, kao što je kuhanje ručka ili kolača, istovremeno da sadržaj videa nosi puno jaču poruku od puke hrane upravo kao i slavna izreka.
Pijetao je kao vizualni identitet došao nakon što sam shvatila da su životinje te koje nemaju glas u ljudskom društvenom uređenju, u tom našem antropocentričnom svijetu u kojem životinje posjedujemo i koristimo bezgranično kao da su predmeti koji nam pripadaju. Taj pijetao ne diže glas samo za sebe i životinjski svijet. On je simbol vikanja, kukurikanja, i u ime niza drugih tema koje uništavaju ljudsko društvo, empatiju, kvalitetu života, dostojanstvo.
Možeš li nam reći više o misiji tvog aktualnog projekta “Neka jedu kolače”? Koja je tvoja vizija za njegovu budućnost, a koje su prepreke s kojima se suočavaš?
Projekt “Neka jedu kolače!” jedan je od podprojekata IF Festivala – Cjelogodišnjeg festivala postavljanja pitanja umjetničke organizacije ARKTIK – Institut za budućnost. Time on podržava osnovne postavke misije i ciljeva festivala, a koje su vezane za niz međunarodnih, odnosno svjetskih dana, koji tijekom godine slave razne teme globalno važne za kvalitetu života i društvenih vrijednosti. Prvu godinu realizirali smo ga kao niz video radova, a sljedeće godine možda ćemo se odlučiti na neki drugi format “kukurikanja” na zadane teme.
Kako se tvoj stav prema životinjama i karnivorskim praksama mijenjao tijekom života? Možeš li s nama podijeliti svoje početke u veganstvu?
Odrasla sam u obitelji gdje se jede ono što se servira na stol, a pritom je glavna misao bila da se bez životinjske hrane obolijeva. Veganstvo, od kojeg nisam oboljela kako je obitelj predviđala, počela sam prakticirati čim sam imala vlastitu kuhinju, odnosno vlastiti novac za kupovinu namirnica. Ne vjerujem u stavove da je prijelaz na veganstvo težak. Ja sam ga učinila doslovno preko noći. Ako znaš koja biljna hrana ima proteine, koja probiotike i kalcij (tri najčešće stvari za koje svejedi pitaju odakle ih iz biljki uzeti), tada je prijelaz zaista moguć preko noći. Također, protiv sam promidžbe veganstva kao skupe igre. Zaista nam nisu nužna skupa biljna mlijeka niti sojine prerađevine. Dapače, većina soje na tržištu je GMO pa bolje zaobilaziti tofu i slične popularne veganske proizvode ako nemaju “bez GMO” oznaku.
Nekoliko tvojih javnih performansa bilo je vezano uz tematiku aktivizma za prava životinja, kakav odjek smatraš da su imali za one koji su im svjedočili? Kakvo je tvoje stajalište prema performansu u javnom (gradskom) prostoru naspram izvedbi u kazališnom kontekstu?
Moj nastup prije nekoliko godina u Zagrebu na Trgu kralja Tomislava prilikom Međunarodnog prosvjeda za zatvaranje svih klaonica bio je zvučno i tekstualno vrlo jak i izazvao je među prisutnima jake emotivne reakcije. Nažalost, ne znam reakcije prolaznika koji nisu bili dio prosvjeda. Često prosvjednike za ovakve teme slučajni prolaznici izruguju ili odmahuju rukom kao da su to tek još neke budale.
Performans u javnom prostoru svakako ima sasvim drugu ciljanu publiku od kazališne predstave, odnosno nastupa u zatvorena četiri zida. Javni prostor daje doticaj s bilo kojim čovjekom, a kazališni prostor samo s onima koji su, mora se priznati, dio elitističke klase, bilo ekonomski, bilo intelektualno, i koji si time u životu dozvoljavaju ili priušte ići na takve događaje. Javni prostor stoga ima tu prednost što omogućava nametanje umjetnosti onima koji ju ne traže ili ne žele ili oboje.
U kojem trenutku se za tebe iskristalizirala važnost intersekcije umjetnosti i aktivizma? Što tebi osobno predstavlja želja za promišljenom umjetnošću koja ima potencijal mijenjati društvo nabolje i što bi poručila umjetnicima koji strogo odvajaju svoj rad od bilo kakvog aktivističkog djelovanja?
Već od prvih javnih umjetničkih radova, a to su suvremeno-plesna predstava “Magnolija (ili prkos)” (IMRC) i multimedijalna kazališna predstava Montažstroja “Mali čovjek želi preko crte”, shvatila sam da je umjetnost moćan alat za slanje ideja, misli, slika, u svijet. Pomisao da bih radila predstavu ili drugi umjetnički rad koji će u publici izazvati kratkotrajnu zabavu ili pozitivan osjećaj koji će potrajati do prve pive ili ulaska u tramvaj poslije predstave intenzivno mi se gadio.
L’art pour l’art za mene je grehota u vrijeme u kojem svijet gubi kompas s puta ka kvalitetnom i empatičnom suživotu ljudi i drugih bića na ovoj planeti. Mislim da je posao umjetnika da ostavljaju dugotrajan dojam na publiku, da pomiču misli iz ustajalih stajališta, da mijenjaju svijet.
Smatraš li svoj rad političkim? Koliko je veganstvo kao pokret opasno za ustaljene društvene norme koje počivaju na diskriminaciji – kako ne-ljudskih vrsti, tako i drugih i drugačijih osoba u društvu čija je egzistencija promatrana kao nepoželjna?
Da, rekla bih da je mijenjanje svijeta kroz umjetnost istovremeno i politički rad. Svako progovaranje kroz umjetnost o promjeni svijeta, društvenog uređenja ili zakona nabolje zaista je politički umjetnički rad. Bojim se da je veganstvo slabo opasno za ustaljene društvene norme diskriminacije po vrsti, rasi i drugačije. Bojim se da će na kraju ekonomija biti ta koja će presuditi da čovječanstvo u budućnosti prestane klati druga bića za hranu i da će kao i s cigaretama doći do promjene kulture hranjenja, ne zbog toga što će čovječanstvo postati duhovno i emotivno osvještenije prema drugim bićima s kojima dijelimo planetu, nego stoga što će im zakonima i kaznama (direktnim novčanim ili indirektnim kroz poreze) biti nametnuto. Čvrst pokazatelj da istinske solidarnosti neće biti je već dugo vidljiv kroz to što feminističke inicijative bez imalo problema jedu “drugarice krvavice” i plaćaju za silovanje istih jer “ne mogu bez svoje dnevne porcije sira”, niti organizacije osoba s teškim invaliditetima koje su zbog bolesti velik dio života osuđene na život u malom prostoru bez puno izlazaka van suosjećaju sa životinjama zatvorenima čitav život u male kaveze ili torove.
Svjedočimo svakodnevnom rastu globalnog veganskog pokreta. Kakva je po tvom mišljenju aktivistička scena u Hrvatskoj? Je li izlazak umjetnosti u znaku aktivizma u javni prostor, gradski kao i ruralni, najizravniji put do široke publike?
Aktivistička veganska scena u Hrvatskoj je nažalost podijeljena na nekoliko grupa koje se ne mogu dogovoriti treba li kastrirati i s ulice u stanove zatvarati pse i mačke ili je to narušavanje sloboda tih životinja koje se doslovno lovi s ulice, nasilno sterilizira i zatvara u stanove, čime više ne trče i ne žive slobodno pod argumentom da im je u stanu toplo i ima hrane i igrački. A kako svijet nije crno-bijel onda se ne vidi siva zona u kojoj je teško ostaviti ozlijeđenu životinju na ulici, ne pomoći joj i maknuti ju s prometnih gradskih prostora na bolje mjesto za njih, a to opet ne mora nužno biti stan namijenjen ljudima.
Općenito, voljela bih da je svaka vrsta aktivizma u Hrvatskoj puno jača i češća. Osim što je to zaista direktni i najbrži put do publike koja nije sklona suvremenoj promišljenoj umjetnosti, također može biti i medijski čin puno glasniji od onog iza kazališnih zastora.
Kako vidiš budućnost svog djelovanja? Planiraš li još projekata vezanih uz borbu za prava životinja i postoji li za tebe neki krajnji cilj?
Kao i u životu, nema krajnjeg cilja, odnosno put je cilj. Umjetnost i aktivizam nastavljaju zajedno ruku pod ruku dalje, kako u kojim vlastitim umjetničkim radovima, tako i u radovima koje produciramo za građane, ali i druge umjetnike kroz javne pozive umjetničke organizacije ARKTIK – Institut za budućnost.